Oldnice nalazi se u neposrednoj blizini granice s Republikom Hrvatskom. Rijeka Drava kod Gyűrűspuszte okreće se prema jugu i sve do Mohača nije granično jezero. Između sela i granice nalazi se upravno administrativno pripadajuća mjesta Eperjespuszta i Tótokföldje. Na močvarastom području pored rijeke Drave naselja su nastali na ormoncima i brdskim leđima (Mađarsko ime je na sličan način dobio i susjedno mjesto Ormánság). Današnje selo Oldince isto leži na jednom zemljanom humku u smjeru S-J i sastoji se od jedne ulice. Karakter je slijepo selo, koje se završava cesta u liniji kanal Dános ali makadamskom gustom cestovnom mrežom povezana je s bližim naseljima od kojih su najvažnija koje naselje povezuju s Rastincem i Kašadom i cestom koja ide prema Hrvatskoj i vode prema naselju Torjanci. Selo nema svoj centar, nego u linearnoj liniji su poredan njegove kuće. Kraj glavne ulice se proširiva u trokutasti trg, koje je bio jedan pašnjak i mjesto za čuvanje životinja tijekom noći.
Crkva jedva se može primijetiti, jer prije edikta o vjerskoj toleranciji podignutu građevinu sakrili su iza reda kuća. Iako ima visoki toranj iz daleka je vrlo uočljiva ali prolazeći ulicom uopće ne možemo crkvu primijetiti. Okolni prostor je potpuno ravninskog reljefa tako visoki vitki toranj crkve već iz daleka najavljuje naselje Oldnice, ali kada uđemo u selo očekuje nas samo pored široke ulice s malom krivuljom rasporedane kuće s obje strane puta. Glavna ulica je 18-20 metara širine. Uzduž ulice se nalaze kuće bez prednjeg dvorišta od prilike s približno jednakom veličinom, čvrstim ogradama, dok na uskoj zelenoj stazi ispred kuća sađena su drveća s malom krošnjom koja ne skrivaju prizor kuća. Na kraju ulice cesta se proširuje u trokutastom obliku i završava se u travnatom područjem koje pruža začarani prizor na krajolik uz rijeku Dravu.
Povijesni izvori selo prvi puta spominju 1284. godine. Selo je ostalo naseljeno i za vrijeme turske okupacije, to i onodobni popisi potvrđuju, prema kojima Turci od 34 kućanstva su prikupljali porez. Godine 1566. Nikola Zrinjski sa svojom vojskom u granici naselja je doživio pobjedu nad Turcima. Oldince tijekom 17. stoljeća pripadao je obitelji Zrinjski. Stanovništvo sela činili su Mađarski reformatori. Početkom 20. stoljeća Oldince pripadao je Šikloškom okrugu. Prema popisu stanovništva iz 1910. naselje je imao 503 stanovnika od kojih 433 Mađara i 59 osoba je boli Romske nacionalnosti. Prije Trianonskog mirovnog ugovora Oldince je bio jedno vrlo ekonomsko bogato naselje, još i na drugoj strani Drave je imao svoje oranice. Zimski posao stanovnika činilo je rezanje drva na tom velikom poplavnom šumovitom području. Na jednoj karti iz 1763. godine još su naznačena ta poplavna područja, mada u onodobno je izrađena brana ali može se vidjeti da voda počela se postepeno povlačiti. Jako je bilo puno vode te zbog toga ljudi su se bavili ribarstvom. Obrađivali su i zemlje za vlasnike dok ih je bilo. Prije Trianona naselje je pripadao Dardi. Nakon ponovnog označavanja granica naselje je izgubio jedan od najljepših dijelova, šume oko napuštenog riječnog rukavca Boros. Također 60 hektara zemlje od onda pripadao je Trojancima pošto taj dio zemljišta se nalazi na drugoj strani rijeke Drave koja je postala granica. Između dva svjetska rata česti se prolazilo između dvije zemlje. Područja koja su pripali Jugoslaviji s dozvolom i dalje su se mogli obrađivati. Mještani su mogli prijeći obavljati i šumske radove.
Njihova sudbina za prekoračenje granice zapečatila se za vrijeme socijalizma, zbog bliskog položaja granice postepeno pogoršanje, prestanak razvoja, doveo je do sporog napuštanja koje i dan danas traje.
Oldince do demokratskih promjena spadao je u granično područje, sve do sedamdesetih godina samo posebnom dozvolom se moglo posjetiti selo. Unatoč gotovo „neprijateljskim“ hermetički zatvorenoj granici odnosi nisu potpuno ukinuti pošto zbog blizine granice mogli su uloviti emisiju jugoslavenskog radija. U sedamdesetim godinama ponovno je počeo oživiti prelazak na granici, kupovali su hranu odjeću i ostale namirnice, te su i švercali iz Jugoslavije i ponovno su oživjeli rodbinske odnose. Tijekom osamdesetih do izbijanje rata na području je bio značajan trgovinski turizam i švercanje. Središte valutiranja i crnog tržišta postao je Harkanj. U Kadarskoj eri prekogranični odnosi su se udubili koji su pružali dobru gospodarsku podlogu nakon demokratskih promjena, no zbog Domovinkog rata ti procesi su zaustavljeni na desetak godina koji ni dan danas nisu vraćeni u prijašnje stanje. Između 1991. do 1998. godine Baranjski trokut (mađarska granica, omeđeno područje Dunava i Drave) je postao ratno područje. Najgore stanje je bilo za vrijeme izbijanja rata: 1991. godine više stotinjak izbjeglica se pojavio u Oldincima, Kašadu i Beremendu. Tko je bio u takvom stanju iznajmio je kuću u navedenim naseljima ili su ga primili prijatelji i rodbina, dok oni koji nisu bili u takvom stanju morali su se smjestiti u izbjegličke logore. Danas jedina obitelj živi u pustinji koji su za vrijem rata iz Bačke pobjegli u Mađarsku. U Oldince skoro 80 ranjenih gardista je zalutao iz Hrvatske, kojima očistili rane i nakon toga mirno vratili su se na vlastiti teritorij.
Oldince do sedamdesetih godina bavilo se poljoprivredom, kasnije su postali mali proizvođači. U šezdesetim godinama centar mali proizvođača prvo je bio Načfa, a kada upravno administrativni centar je postao Rastince pet sela premjestio je ovdje svoj centar.
Selo na osnovi popisa stanovništva 1910. godine imao je 503 stanovnika od kojih je bilo 433 Mađara i 59 Roma. Danas njihov omjer je promijenjen za 2/3. Broj stanovnika 2014. godine bilo je 355 osoba. Ukupna površina naselja je 1407 hektara. Veličina središnjeg dijela 44 ha, ali Oldincima pripada i područje Eperjespuszta 16,7 ha, Tótokföldje 15,1 ha. Gustoća naseljenosti je samo 4,8 osoba / ha dok županijski prosjek je znatno niži.
Nevezetességei
A református templom
A mai templom e helyen már a harmadik. Az első templomot tiltás ellenére 1743 körül Újtó község népe építette. Ők falujuk felégetése után kényszerből kerültek Oldra, ill. az akkori Ód pusztára. Torony csak 1786-ban épült hozzá. A rossz talaj és alapok miatt a templom falai összerepedeztek, és mivel a gyarapodó nép is nagyobb templomot igényelt már, 1835-ben lebontották a kis épületet. Ebben az évben kezdték építeni az új templomot, ami méreteiben azonos volt a maival. A tornyot is megmagasították. Ennek a templomnak a falai is összerepedeztek, így 1896-ra teljesen átépítették a mai stílusára, késői Barokk stílusra.
Rossz állapotára hivatkozva 1984-ben le akarták bontatni, de a tiltakozások és a jóakaratú emberek megmentették Old templomát. A felújító munka 1985-1990-ig tartott. Ez teljes külső és belső felújítást jelentett. A munka fedezetét Tóth Árpádné lelkipásztor külföldi szolgálatai, valamint külföldi adományok biztosították. A falu lakói és a gyülekezet több mint 3000 óra kétkezi munkával, szállásadással, élelemmel járultak hozzá a renováláshoz.
A festett kazettás mennyezetet Pierrette Erne-Kopp svájci festőművész tervezte és 40 fős francia festőcsapattal valósította meg. Ennek anyagi részét a művésznő és férje Karl Erne finanszírozta. A cintérium mennyezetét Kozári Piroska festőművésznő és Vata Emil, a pécsi színház díszlettervező művésze készítette.
Tornácos házak
Ősi temető
A község 4 temetője közül a legrégebbit 1700-as évek elején nyitották.
350 éves tölgyfa pihenővel
Pihenőhely padokkal, asztalokkal, épített tűzhellyel.